PROLETERI SVIH ZEMALJA, UJEDINITE SE!

 

 

KIM IL SUNG

 

O PROBLEMIMA

PRELAZNOG PERIODA

OD KAPITALIZMA KA SOCIJALIZMU

I DIKTATURE PROLETARIJATA

 

Govor održan pred radnicima

Iz oblasti ideološkog rada Partije

25. maja 1967. godine 


U poslednje vreme, tokom proučavanja dokumenata Partijske konferencije, pojavila su se među izvesnim brojem naučnika i rukovodilaca zaduženih za ideološki rad različita mišljenja o problemima prelaznog perioda i diktature proletarijata. Mišljenja o tome su se namnožila, naročito od pojave jednog članka koji se odnosio na ove probleme. Ja sam zato napravio jedan jednostavan zaključak pošto sam prethodno prostudirao materijale u vezi sa tim problemima i izmenjao mišljanja sa naučnicima. Ali drugovi koji su to čuli preneli su ga, interpretirajući svaki na svoj način. Zbog toga su mnoge tačke bile deformisane. Pošto su pitanja o kojima se diskutuje veoma važna, vezana za dokumenta Partijske konferencije, ona se apsolutno ne smeju zanemarivati. Zato želim da o njima danas govorim malo detaljnije.

Kao i svi ostali naučni i teoretski problemi, problemi prelaznog perioda i diktature proletarijata, morali bi da se reše polazeći obavezno od ideja Džuče naše Partije. Ne treba ni u kom slučaju težiti dogmatskom rešavanju ovih problema pribegavajući tezama klasika, niti interpretiranju na način na koji rade drugi, upadajući u servilizam prema velikim silama. Međutim, kao što to proizilazi, kako iz analize izlaganja mnogobrojnih naučnika, tako i iz čitanja članaka izvesnih drugova, skoro svi drugovi interpretiraju teze klasika dogmatski ili žele da ih interpretiraju prema tome šta o njima misle ljudi u drugim zemljama, dopuštajući da budu zavedeni u devijacije servilizma velikim silama. I zato, u krajnjoj liniji, oni formulišu probleme u sasvim obrnutom pravcu od onoga na koji misli naša Partija. Postupajući tako problemi nikad neće moći da se pravilno prouče i reše. Do pravilnog zaključka se moće doći samo rešavajući probleme sopstvenom glavom, bez servilizma velikim silama, niti dogmatizma.

Govorimo, najpre, o problemu prelaznog perioda.

Da bi se pravilno razjasnio problem prelaznog perioda neophodno je najpre ispitati u kakvim istorijskim uslovima i polazeći od kojih premisa su klasici, posebno Marks, postavili ovaj problem.

Po našem mišljenju, prvo, kada je Marks davao definiciju socijalizma i formulisao problem prelaznog perioda od kapitalizma ka komunizmu ili prelaznog perioda od kapitalizma ka socijalizmu, on je, nesumnjivo imao u vidu jednu razvijenu kapitalističku zemlju. Mislim da pre svega ostalog treba jasno razumeti tu činjenicu da bi se mogao pravilno rešiti problem prelaznog perioda.

Kako onda izgleda razvijena kapitalistička zemlja o kojoj je ovde reč? To govori o takvoj kapitalističkoj zemlji u kojoj pored industrijskog radnika postoji poljoprivredni radnik, budući da se seljak više ne nalazi na selu, jer je selo kao i grad pretrpelo potpunu kapitalističku transformaciju, a kapitalistički odnosi dominiraju u čitavom društvu. Razvijena kapitalistička zemlja koju je Marks imao u vidu razvijajući svoju doktrinu bila je takva kapitalistička zemlja, upravo zemlja kao Velika Britanija koju je on uvek imao pred očima, u kojoj je živeo i delovao. Zato, postavljajući problem prelaznog perioda od kapitalizma ka socijalizmu, Marks je najpre imao za premisu uslov nepostojanja klasnih razlika između radničke klase i seljaštva.

Ako mi sada posmatramo najrazvijenije kapitalističke zemlje današnje epohe, konstatujemo da, pošto su se produktivne snage u tim zemljama visoko razvile, selo je, takođe, pretrpelo potpunu kapitalističku transformaciju, i usled toga radnička klasa u njima predstavlja jedinstvenu radnu klasu kako u selu, tako i u gradu. U jednoj kapitalističkoj zemlji postoje desetina hiljada farmi koje su sve visoko mehanizovane. Šta više, elektrifikacija, hemizacija i irigacija su, takođe, dostigle visok nivo na selu. Zato, u toj zemlji, kaže se, jedan poljoprivredni radnik obrađuje 30 čombo-a zemlje. Šta to znači? To, u stvari, znači da ne samo da nema klasnih razlika između radničke klase i seljaštva, već i da su produktivne snage u poljoprivredi dostigle skoro nivo produktivnih snaga u industriji. Ukoliko i ima neke razlike to je samo razlika u uslovima rada: industrijski radnik radi u fabrici, poljoprivredni radnik radi na poljima.

Zato je Marks prelaznu etapu ka socijalizmu posle preuzimanja vlasti od strane proletarijata u tim razvijenim zemljama, posmatrao kao jedan relativno kratak period. Drugim rečima, on je smatrao da pošto u društvu postoje samo dve klase, kapitalistička klasa i radnička klasa, biće moguće ostvariti zadatke prelaznog perioda u jednom relativno kratkom periodu, i brzo preći na višu fazu komunizma, jednom kad klasa kapitalista bude uništena, a njena imanja eksproprijisana i pretvorena u vlasništvo čitavog naroda tokom socijalističke revolucije. Marks ipak nikad nije tvrdio da je mogućno preći direktno iz kapitalizma u komunizam, ne prolazeći fazu socijalizma. Ma kako da su visoko razmijene produktivne snage i čak i ako ne postoje klasne razlike između radničke klase i seljaštva, treba obavezno rešiti, pre nego se pređe u komunizam, zadatke prelaznog perioda koji se sastoje u likvidiranju ostataka snaga eksploatatorske klase i u uklanjanju ostataka starih ideologija koje ostaju u svesti ljudi. To je prva stvar o kojoj moramo neizostavno voditi računa.

Druga stvar o kojoj moramo voditi računa pri proučavanju Marksove doktrine o prelaznom periodu i ispravnom razjašnjavanju tog problema, to je Marksov stav o neprekidnoj revoluciji.

Kao što je poznato, Marks nije mogao jasno da vidi nejednak politički i ekonomski razvoj kapitalizma pošto je živeo u doba pre monopolističkog kapitalizma i prema tome smatrao, da će proleterska revolucija izbiti skoro istovremeno, za redom, u važnim kapitalističkim zemljama Evrope i verovao, da će svetska revolucija trijumfovati relativno brzo. Polazeći od tih premisa, Marks ne samo da je smatrao prelazni period od kapitalizma ka socijalizmu kao jedan relativno kratak period, već je i definisao da će se diktatura proletarijata vremenski podudariti sa prelaznim periodom, drugim rečima prelazni period i diktatura proletarijata kao stvari su nedeljive jedna od druge. O ovoj stvari moramo, takođe, voditi računa.

Može se smatrati da je Lenjin u osnovnom nastavio Marksov stav kada je postavljao probleme prelaznog perioda i diktature proletarijata. Svakako, mada je bila kapitalistička, Rusija u kojoj je Lenjin živeo i radio, nije bila razvijena kapitalistička zemlja, za razliku od Velike Britanije i Nemačke u kojima je Marks živeo i radio. Zato je Lenjin smatrao fazu socijalizma, prelaznu fazu, kao jedan relativno dug period, a ne kratak kao što je Marks verovao.

Međutim, u skladu sa Marksovim gledanjem, i Lenjin je tvrdio da je društvo u kome postoje klasne razlike između radnika i seljaka, mada je radnička klasa oborila kapitalistički režim i uzela vlast u svoje ruke, jedno prelazno društvo, koje svakako nije ni komunističko ni potpuno socijalističko. Zatim, on je smatrao da nije dovoljno oboriti kapitaliste kao klasu, već da je potrebno ukloniti razlike između radnika i seljaka da bi socijalizam bio u potpunosti ostvaren. Tako je Lenjin smatrao, u krajnjoj analizi, da je prelazni period od kapitalizma ka socijalizmu ili komunizmu, period od obaranja kapitalističke klase, od strane radničke klase, pa do ostvarenja besklasnog društva u kome ne postoje razlike između radničke klase i seljaptva. Ja smatram da je ta definicija prelaznog perioda potpuno ispravna.

Međutim, problem se sastoji u tome što naši drugovi dogmatski interpretiraju teze Marksa i Lenjina ne uzimajući u obzir vreme i istorijske okolnosti iz kojih su one proistekle, a posebno u činjenici, što oni smatraju da se prelazni period i diktatura proletarijata podudaraju jedno s drugim i da su neodvojivi jedno od drugog.

Istina je, naravno, da će se prelazni period od kapitalizma ka socijalizmu ili komunizmu okončati tek kada, posle obaranja kapitalističke klase, bude ostvareno besklasno društvo u kome više neće biti razlike između radničke klase i seljaka. A zatim, može se pretpostaviti da u slučaju kad bi socijalistička revolucija izbila za redom u svim zemljama i pobedila na svetskom planu – da bi se prelazni period i diktatura proletarijata podudarile jedna sa drugom, i da bi, sa zabršetkom prelaznog perioda iščezla i diktatura proletarijata, a država bi onda odumrla.

Ali, treba smatrati da kada socijalizam bude izgrađen i besklasno društvo ostvareno samo u jednoj zemlji ili izvesnoj oblasti, prelazni period u toj zemlji će se okončati čak i ako revolucija nije trijumfovala na svetskom planu. Međutim, diktatura proletarijata ne bi mogla da isto tako nestane, a još manje bi se moglo govoriti o odumiranju države sve dok kapitalizam postoji u svetu. I zato, da bismo pravilno razjasnili problem prelaznog perioda i diktature proletarijata ne treba da se dogmatski pridržavamo teza Marksa i Lenjina, već te probleme treba da interpretiramo polazeći od praktičnog iskustva i od izgradnje socijalizma u našoj zemlji.

Sada izvesni ljudi koriste pojam prelazni period od kapitalizma ka socijalizmu, ali ni u kom smislu ne koriste pojam prelazni period od kapitalizma ka komunizmu, drugim rečima, višem stupnju komunizma. Ipak, oni upotrebljavaju izraz „postepeni prelaz od socijalizma ka komunizmu“.

Desničarska oportunistička devijacija sastoji se u tome što se smatra da prelazni period traje od osvajanja vlasti od strane radničke klase do pobede socijalističkog poretka i u tome što diktatura proletarijata završava svoju istorijsku misiju čim se prelazni period okoča, zato što se prelazni period i diktatura proletarijata podudaraju. I zato, oni koji zauzimaju taj stav tvrde da, pošto je izvojevana potpuna i definitivna pobeda socijalizma, prve faze komunizma, i prešlo se na svestranu izgradnju komunizma, diktatura proletarijata je završila svoju istorijsku misiju i više nije neophodna. To je desničarski oportunistički pogled koji u potpunosti protivreči marksizmu-lenjinizmu.

Kakav je onda levičarski oportunistički stav?

Nekada su oni koji imaju levičarske poglede razmatrali problem prelaznog perioda potpuno na isti način kao i oni koji imaju desničarske oportunističke poglede. Ali, u poslednje vreme, polazeći od svoh stava po kome komunizam mođe biti ostvaren tek kroz nekoliko generacija, oni tvrde da prelazni period treba smatrati kao prelazni period od kapitalizma ka višoj fazi komunizma. Čini mi se da cilj koji time žele da postignu je, u tome što kritikuju deničarski oportunizam. Kritikovati desničarske devijacije je dobro, ali takav pogled na problem prelaznog perioda ne možemo smatrati kao ispravan.

Kao što se gore vidi, možemo primetiti da svi ti ljudi, i jedni i drugi, u razmatranju problema prelaznog perioda i diktature proletarijata čine devijacije.

Mi mislimo da je malo važno da li se prelazni period naziva prelazni period od kapitalizma ka socijalizmu ili pak prelazni period od kapitalizma ka komunizmu, jer je socijalizam prva faza komunizma. Međutim, problem je u tome, što izvestan broj naših drugova obuzetih servilizmom prema velikim silama, smatra, prema levičarskim oportunističkim pogledima, da prelazni period traje između kapitalizma i više faze komunizma, ilil smatra, prema desničarskim oportunističkim pogledima, da on ide do pobede socijalizma.

Vrhunska tačka polemike o problemu prelaznog perioda ne nalazi se u izrazima „prelaz ka socijalizmu“ i „prelaz ka komunizmu“ već se svodi na pitanje gde trasirati demarkacionu liniju prelaznog perioda. Sada je izvestan broj ljudi, pošto je neispravno trasirao tu demarkacionu liniju, pao u konfuziju, zbog čega se javljaju razna pitanja. Demarkaciona linija, koju su označili oni koji imaju desničarske poglede kao i linija koju su obeležili oni koji imaju levičarske poglede, pokreću i jedna i druga pitanja.

Viša faza komunizma, to je ne samo jedno besklasno društvo u kome nema razlike između radnika i seljaka, već je to i jedno visoko razvijeno društvo u kome, takođe, ne postoje razlike izmešu intelektualnog i fizičkog rada i u kome svi njegovi članovi rade prema svojim sposobnostima, a primaju prema svojim potrebama. I zato, ako se smatra da prelazni period ide do te više faze komunizma, to je ustvari isto kao da se ne povlači njegova demarkaciona linija. Neki ljudi ne samo da smatraju da prelazni period ide do više faze komunizma, već tvrde da je nemoguće ostvariti komunizam samo u jednoj zemlji. Oni kažu da će se moći stupiti u komunizam tek kada svetska revolucija bude okončana. Po tom mišljenju prelazni period se ne može okončati pre nego što svetska revolucija bude potpuno završena. Dok oni koji stoje na desničarskim pozicijama, poistovećuju prelazni period sa diktaturom proletarijata smatrajući da prelazni period ide do pobede socijalizma, ovi pak, smatrajući da on traje do više faze komunizma, objašnjavaju da se prelazni period i diktatura proletarijata podudaraju jedno sa drugim. Prema našem mišljenju pogledi ovih ljudi otišli su i suviše daleko.

Isto tako, postoji problem u tome, što oni koji imaju desničarske poglede, smatraju da prelazni period ide do pobede socijalističke revolucije. Gledište da prelazni period traje do pobede socijalističkog poretka proizilazi iz ideološkog stava koji se sastoji u napuštanju, na nacionalnom planu, klasne borbe protiv preostalih elemenata oborene eksploatatorske klase, i u odricanju, na međunarodnom planu, svetske revolucije u želji da se živi u miru sa imperijalizmom. Još gore, oni pretenduju da diktatura proletarijata iščezava sa završetkom prelaznog perioda. Kako bi to bilo moguće? To je iz osnova pogrešno.

Ne treba, dakle, mehanički pratiti ono što su postavili ljudi koji imaju desničarske poglede, niti uzeti za kriterijum ono što su postavili oni koji imaju levičarske poglede.

Mi moramo, u svakom slučaju, rešiti problem čvrsto uspostavljajući džuče na bazi praktičnih iskustava revolucije i izgradnje u našoj zemlji.

Kao što sam gore već napomenuo, definicije koje su klasici dali za probleme prelaznog perioda i diktature proletarijata, sasvim su ispravne sa stanovišta istorijskih uslova datog doba i premisa od kojih su oni pošli.

Ali, danas naša stvarnost zahteva da se ove definicije stvaralački razviju,  a ne da se mehanički primene. Mi smo sproveli socijalističku revoluciju u takvim uslovima gde smo nasledili vrlo zaostale proizvodne snage jedne poljoprivredne kolonijalne zemlje i gradimo socijalizam pod okolnostima u kojima kapitalizam još ostaje kao značajna snaga u svetu.

Da bi se pravilno razjasnili problemi prelaznog perioda i diktature proletarijata, mora se apsolutno voditi računa o konkretnoj realnosti u kojoj se nalazimo. Kada imamo u vidu tu stvar, mislim da bi značilo ići suviše daleko ako bi se smatralo da prelazni period u našoj zemlji ide do više faze komunizma i da je ispravno smatrati da on traje do socijalizma. Ali, pogrešno je smatrati da se prelazni period završava čim je socijalistička revolucija pobedila i socijalistički poredak uspostavljen. Kako u svetlosti onog što su rekli osnivači marksizma-lenjinizma, tako i u svetlosti iskustva naše praktične borbe, obaranje kapitalističke klase i izvođenje socijalističke revolucije od strane radničke klase posle njenog osvajanja vlasti, ne označavaju izgradnju potpunog socijalističkog društva. Zato mi nikada nismo tvrdili da je uspostavljanje socijalističkog društva potpuna pobeda socijalizma.

Kada će onda biti ostvareno potpuno socijalističko društvo? Potpuna pobeda socijalizma će biti izvojevana tek kada klasne razlike između radničke klase i seljaštva budu uklonjene i kada nas srednji društveni slojevi, posebno seljačke mase, budu aktivno podržavali. Pre nego što se seljaci preobraze u radničku klasu, čak i ako nas podržavaju, njihova podrška ne može biti čvrsta i biće neizbežno položna izvesnom kolebanju.

Osvajanje vlasti od strane radničke klase je samo početak socijalističke revolucije. Da bi se izgradilo potpuno socijalističko društvo, treba položiti čvrste materijalne osnove socijalizma, neprekidno forsirajući revoluciju unapred. U mojim izveštajima i govorima, ja sam već više puta to isticao. Međutim, izvesan broj naših drugova obraćao je veliku pažnju na ono što govore drugi, čak se i ne potrudivši da ozbiljno prostudiranju dokumenta naše Partije, pošto poseduju servilizam prema velikim silama. To je velika greška.

Mi se, svakako, moramo čvrsto oslanjati na našu stvarnost i polazeći od toga, pravilno uočavati sve probleme. Kako naša zemlja nije prošla kroz kapitalističku revoluciju, njene proizvodne snage su bile veoma zaostale, a razlike između radničke klase i seljaštva potrajaće dosta dugo, čak i posle sprovođenja socijalističke revolucije. Ustvari, danas su u svetu malobrojne visoko razvijene kapitalističke zemlje, dok je većina zemalja zaostala, a to su zemlje koje su baš kao i naša zemlja i njoj slične nekada bile kolonije ili polukolonije ili pak zemlje koje su još uvek u stanju potčinjenosti. Takve zemlje će moči da izgrade besklasno druptvo i čvrsti socijalizam samo razvijajući proizvodne snage tokom jednog relativno dugog perioda, čak i posle izvršenja socijalističke revolucije.

Usled toga što nismo normalno prošli etapu kapitalističkog razvoja, mi danas moramo nužno da ostvarimo u našoj socijalističkoj epohi zadatak razvijanja proizvodnih snaga koji je apsolutno morao da bude izvrpen u kapitalizmu. Nije uopšte potrebno pristupiti kapitalističkoj transformaciji društva, svesno stvarati kapitaliste, obarati ih, a zatim izgrađivati socijalizam i to iz razloga što nismo izvršili zadatke koje je trebalo izvršiti u kapitalističkoj etapi. Radnička klasa koja je uzela vlast ne treba da oživljava kapitalističko društvo, već, u cilju izgradnje besklasnog društva, ona mora da izvrši taj zadatak u socijalističkom poretku koji nije izvršen u etapi kapitalističke revolucije.

Mi obavezno moramo neprekidno učvršćivati materijalne osnove socijalizma, na taj način. Moramo podićći proizodne snage bar na nivo razvijenih kapitalističkih zemalja i potpuno ukolniti razlike između radničke klase i seljaštva. U tu svrhu treba meganizovati poljoprivredne radove, sprovoditi hemizaciju i irigaciju i uvesti osmočasovni radni dan, dovodeći tehničku revoluciju na stupanj na kome su razvijene kapitalističke zemlje izvršile kapitalističku transformaciju na svom selu.

Upravo u tu svrrhu smo objavili Teze o socijalističkom agrarnom pitanju. Međutim, naši drugovi čak i ne proučavaju Teze kako treba. Mi moramo razmišljati o rešavanju problema svojom glavom, bazirajući se uvek na dokumentima naše Partije. Koje su onda osnovne ideje Teza o socijalističkom agrarnom pitanju u našoj zemlji? Osnovne ideje Teza sastoje se u postepenom uklanjanju razlika između radničke klase i seljaštva u tehničkom, ideološkom i kulturnom domenu i podizanju kooperativne svojine na nivo opštenarodne putem sprovođenja ideološke i kulturne revolucije uz istovremeno visoko razvijanje proizvodnih snaga poljoprivrede putem sprovođenja tehničke revolucije.

Međutim, ti zadaci ne mogu biti rešeni bez rukovodstva i pomoći radničke klase seljaštvu. Kurs naše Partije sastoji se u ostvarivanju tehničke revolucije na selu, pomažući seljake materijalno i tehnički, oslanjajući se na solidne industrijske temelje. U tu svrhu treba poslati mnogo traktora na selo i snabdeti ga velikom količinom đubriva i gemikalija za poljoprivredu i na taj način sprovesti hemizaciju, a potrebno je izvršiti i irigaciju. Istovremeno radnička klasa treba da pomogne seljacima u preobražaju njihove ideologije i da izvrše kulturni uticaj na njih. Samo na taj način seljaci mogu biti preobraženi u radničku klasu.

Ustvari, preobražaj seljaka u radničku klasu je jedno od najvažnijih pitanja u izgradnji socijalizma i komunizma. Upravo tim sredstvima mi nameravamo da pretvorimo seljake u radničku klasu i da uklonimo razlike između radničke klase i seljaštva.

Mi ne smemo da posedujemo servilizam prema velikim silama već, držeći se čvrsto stavova džuče-a Partije, moramo da rešimo i piranje preobražaja seljaka u radničku klasu. Moramo primeniti duh Teza i položiti čvrste materijalne osnove socijalizma i na taj način podići proizvodne snage na visoki nivo, ukloniti razlike između grada i sela i učiniti život naroda bogatijim.

Samo tako možemo pridobiti bivše srednje slojeve. Sve dok srednji društveni slojevi ne prestanu da se kolebaju i ne počnu u potpunosti da nas podržavaju, ne može se reći da je socijalizam učvršćen niti smatrati da je on u potpunosti pobedio. Moći će se reći da smo u potpunosti ostvarili socijalizam samo kada nas srednji društvani slojevi budu aktivno podržavali. Moći će se reći da su zadaci prelaznog perioda od kapitalizma ka socijalizmu izvršeni, kada napredovanjem socijalističke izgradnje budemo u potpunosti pridobili srednje društvene slojeve na našu stranu, i kada budemo ukinuli razlike između radničke klase i seljaštva i izgradili besklasno društvo.

Dakle, smatram da je ispravno povući demarkacionu liniju prelaznog perioda do tačke besklasnog društva, za razliku od onih koji imaju desničarske ili levičarske devijacije.

Kako onda treba nazvati društvo od pobede socijalističke revolucije i okončanja socijalističkog preobražaja do ukidanja klasnih razlika između radničke klase i seljaštva? To društvo pripada, bez sumnje, prelaznom periodu ali je ono društvo bez eksploatacije. Stoga je nemoguće, dakle, nazvati ga drukčije no socijalističko društvo.

Razume se, u višu fazu komunizma se neće odmah preći pošto prelazni period bude završen. Da bi se stiglo u višu fazu komunizma, treba, čak i po završetku prelaznog perioda nastaviti sa revolucijom i izgradnjom i rako razviti proizvodne snage do nivoa, na kome svako radi prema svojim sposobnostima i prima prema svojim potrebama.

Ja mislim da je takav stav prema problemima prelaznog perioda u skaldu sa definicijama Marksa i Lenjina i da on polazi od novih istorijskih uslova i od praktičnog iskustva revolucije i izgradnje u našoj zemlji. To nije naš konačni zaključak, to je preliminarni zaključak. Potrebno je da vi produbite vaša proučavanja u tom smislu.

Ako tako treba definisati prelazni period, kako treba razmatrati pitanje diktature proletarijata? Kao što sam to već gore rekao, klasici su smatrali da se prelazni period i diktatura proletarijata podudaraju. Pa dobro, ako je besklasno društvo ostvareno u našoj zemlji, a potpuna pobeda socijalizma izvojevana, drugim rečima, ako su u njoj izvršeni zadaci prelaznog perioda, da li onda diktatura proletarijata nije više neophodna? To se niukom slučaju ne može reći. Ne govoreći o neophodnosti njenog postojanja tokom čitavog prelaznog perioda, diktatura proletarijata se mora apsolutno produžiti do više faze komunizma, čak i po završetku prelaznog perioda.

Čak i ako ojačamo materijalne i tehničke osnove socijalizma i ako, primenom Teza o socijalističkom agrarnom pitanju, izvrpimo tehničku revoluciju na selu, podignemo kooperativnu svojinu na nivo opštenarodne svojine, preobrazimo seljaptvo u radničku klasu i uklonimo razlike između radničke klase i seljaštva, proizvodne snage ipak neće doći na stupanj koji dopušta da se ostvari princip komunizma: svako radi prema svojim sposobnostima a prima prema svojim potrebama. I zato, čak i onda bi trebalo nastaviti sa izgradnjom socijalizma i sa borbom za ostvarenje komunizma. Očigledno je da se ti zadaci ne bi mogli izvršiti bez diktature proletarijata. Drugim rečima, čak i posle završetka prelaznog perioda diktatura proletarijata se mora produžiti do više faze komunizma.

Ali, ovde se postavlja još jedno pitanje. Kada se komunizam bude ostvario u jednoj zemlji ili u izvesnoj oblasti dok kapitalizam još ostaje u svetu, šta će se desiti sa diktaturom proletarijata? U uslovima kada svetska revolucija još nije završena i kada kapitalizam i imperijalizam ostaju, čak i ako je komunizam ostvaren u jednoj zemlji ili u izvesnoj oblasti to društvo ne bi moglo da izbegne pretnju imperijalizma niti otpor unutrašnjih neprijatelja povezanih sa spoljnim neprijateljima. U takvim uslovima država ne bi mogla da odumre, a diktatura proletarijata bi morala da ostane čak i u višoj fazi komunizma. U slučaju kada bi revolucija otpočela za redom u svim zemljama sveta i kad bi kapitalizam propao, a socijalistička revolucija trijumfovala na svetskom planu, prelazni period i diktatura proletarijata bi se podudarili i, kada bi prelazni period bio završen diktatura proletarijata više ne bi bila neophodna a funkcije države bi odumrle. Ali u slučaju da priznamo teoriju o mogućnosti izgradnje komunizma u samo jednoj zemlji ili u izvesnoj oblasti, sasvim je ispravno razmatrati tako odvojeno prelazni period i diktaturu proletarijata.

Nije niukom slučaju revidiranje marksizma-lenjinizma što mi na taj način razmatramo probleme prelaznog perioda i diktature proletarijata. Naš stav se sastoji u stvaralačkom primenjivanju teza koje su izneli Marks i Lenjin na nove istorijske uslove kao i na konkretnu praksu naše zemlje. Ja smatram da je takav način postupanja put koji omogućava suprotstavljanje dogmatizmu i servilizmu velikim silama i čuvanje čistote marksizma-lenjinizma.

U vezi sa diktaturom proletarijata želeo bih da ukratko napravim nekoliko primedbi o problemu kalsne borbe.

Diktatura proletarijata će postojati sve dok postoji klasna borba; diktatura proletarijata je neophodna da bi se vodila klasna borba. Ali, postoji više oblika klasne borbe. Klasna borba prilikom obaranja kapitalizma i klasna borba posle obaranja kapitalizma imaju različite oblike. To je već jasno označeno u dokumentima naše Partije. Međutim, mnogi ljudi prave levičarske ili desničarske greške jer to tačno ne razumeju.

Klasna borba u toku socijalističke revolucije je borba radi likvidiranja kapitalista kao klase; klasna borba u socijalističkom društvu je borba čiji je cilj jedinstvo i kohezija, a niukom slučaju klasna borba usmerena na to da poseje međusobni razdor i neslogu među članovima društva. U socijalističkom društvu vodi se klasna borba ali ona se nastavlja metodama saradnje u colju jedinstva i kohezije. Ideološka revolucija koju sada sprovodimo, bez pogovora je klasna borba, a pružanje pomoći selu u cilju preobražaja seljaka u radničku klasu je, takođe, jedan oblik klasne borbe. Jer cilj kome teži država radničke klase, dajući seljacima mašine i veštačka đubriva i preduzimajući irigaciju za njih, sastoji se u krajnjoj liniji u ukidanju seljaka kao klase i u njihovom potpunom preobražaju u radničku klasu. Cilj naše klasne borbe sastoji se, ne samo u tome da ukinemo seljake kao klasu putem njihovog preobraženja u radničku klasu, već i da revolucionišemo bivše srednje društvene slojeve, na prvom mestu stare intelektualce i sitno-buržoasku klasu iz gradova, i na taj način preobrazimo ih po obrascu radničke klase. To je glavni oblik klasne borbe koju sprovodimo.

A zatim, u našem poretku, budući da kontrarevolucionarne snage spolja vrše svoj subverzivni uticaj i da preostali elementi oborene eksploatatorske klase deluju iznutra, postoji i klasna borba čiji je cilj ugušivanje njihovih kontrarevolucionarnih manevara.

Kao što se vidi, u socijalističkom društvu postoji jedan oblik klasne borbe koji se sastoji u vršenju diktature nad spoljnim i unutrašnjim neprijateljem, pored glavnog oblika klasne borbe koji se sastoji u revolucionisanju i preobražaju metodom saradnje radnika, seljaka i radnih intelektualaca u cilju njihovog jedinstva i kohezije.

Zato u socijalističkom društvu klasna borba ne iščezava već se stalno nastavlja; ona samo menja oblik. Ovakav način ratzmatranja problema klasne borbe u socijalističkom društvu je potpuno ispravan.

U vezi sa problemom klasne borbe, želeo bih da podvučem još nekoliko reči o problemu revolucionisanja intelektualaca. Ne možemo još da kažemo da smo preduzeli savršene mere za revolucionisanje intelektualaca. Pokušali smo da uputimo intelektualce da rade zajedno sa radnicima u fabrici kako bismo ih revolucionisali. Ali sumnjamo da je to zaista dobar metod. Mi smo pripremili intelektualce u nameri da se oni bave pisanjem, izučavanjem nauke i tehnike i da ih postavimo za nastavnike. Ako smo želeli da ih uputimo na rad u fabriku zašta smo utrošili velika sredstva za njihovu pripremu umesto da od njih od početka načinimo radnike? Dakle, ni taj metod nije prikladan.

Naravno, dobro je približiti intelektualce radnicima kako bi oni od ovih primili njihov organizatorski duh, njihovu upornost i duh samopožrtvovanja u služenju narodu, kroz fizički rad. Međutim, da li bi se time mogao u potpunosti rešiti problem revolucionisanja intelektualaca? Ne. Nije retkost da naši pisci idu u fabrike. Ali izvesni pisci nisu napravili veliki napredak čak ni posle rada u fabrici. Prema tome, nemoguće je revolucionisati intelektualce samo metodom upućivanja na rad u fabriku.

Važno je učiniti to da ojača njihov život u raznim organizacijama počev od partijskog života. Sada, neki od naših intelektualaca ne vole da aktiviraju svoj život u raznim organizacijama, počev od partijskog života, i ne učestvuju dovoljno u organizovanom životu. Oni misle da ih jačanje partijskog života i učestvovanje u životu organizacija lišava slobodel.

Među kadrovima oni koji protivreče politici Partije su, takođe, oni koji partijski život ne vode kako treba, koji partijsku nastavu ne prate kako treba. Trenutno, kako ni Centralna partijska škola ne učvršćuje partijski život svojih učenika, čak i posle izlaska iz škole oni ne umeju dobro da primene ono što su naučili, niti da rade i žive na revolucionarni način.

Zato, najvažnije za revolucionisanje intelektualaca je učiniti da oni dobro vode revolucionarno-organizacioni život. Pre svega, oni treba da jačaju život u partijskoj ćeliji i da se naoružaju revolucionarnim idejama prateći dobro partijsku nastavu, ne hvaleći se svojim znanjem. Zatim, oni ne smeju da se plaše da će biti kritikovani, niti da se ustručavaju da kritikuju druge; oni moraju oštro da vode kritiku i međusobnu kritiku i da se strogo pridržavaju discipline u organizaciji. Samo im to može biti pomoć u revolucionisanju. Ljudi moraju da stvore ideju o kolektivizmu u svom organizovanom životu u Partiji ili u nekim društvenim organizacijama i da poseduju revolucionarni duh koji se sastoji u neizostavnom primanju revolucionarnih zadataka organizacije i u njihovom obaveznom ispunjavanju. Članovi partije i članovi masovnih organizacija moraju se čvrsto naoružati politikom Partije, propagirati je i postati revolucionari koji obavezno izvršavaju revolucionarne zadatke u skladu sa politikom Partije. Revolucionar – to je autentični komunista. Komunista nema nikakve veze sa egoizmom što znači da sve radi samo za sebe. Revolucionari moraju posedovati komunistički duh da rade i žive „jedan za sve i svi za jednoga“; moraju prekaljivati se u partijnosti, klasnom i narodnom duhu, što znači da se radi u ime radničke klase i čitavog naroda.

I najzad, kada intelektualci ne vode život kako treba, u svim organizacijama, počev od života u partijskoj organizaciji, onda se oni deformišu. Primeri te vrste su brojni. Stalo mi je da istaknem još jednom da svi intelektualci, bilo da su stari ili novi, moraju da ojačaju svoj život u partijskoj organizaciji i život u ostalim organizacijama kako bi se oslobodili liberalizma i sitnoburžoaskih ideja i prekalili se kao revolucionari.

Danas sam vam dosta detaljno govorio o problemima prelaznog perioda i diktature proletarijata. Mislim da će vam to biti dovoljno da shvatite u glavnim crtama probleme stavljene na diskusiju tokom proučavanja dokumenata Partijske konferencije.

Популарни постови са овог блога

Photo Exhibition Marking the 73rd Anniversary of the Founding of the Democratic People’s Republic of Korea

Society That Respects Women

Under the Guidance of the Workers’ Party of Korea